Trampova inicijativa za američki gas: Crnogorci "za", uz Hrvate i Mađare

Crna Gora i SAD su potpisali danas memorandum o američkoj inicijativi za gradnju gasovoda u Evropi, čime se pridružila Hrvatskoj i Mađarskoj kao potpisnicama među 13 planiranih zemalja. Energetsko „oslobođenje“ ili nova zavisnost od prevladajućeg prodavca.
Američka inicijativa za gradnju gasovoda u Evropi, zvanično nazvana Trump Peace Pipelines Framework, predstavlja pokušaj Vašingtona da kroz Centralnu i Jugoistočnu Evropu izgradi mrežu gasne infrastrukture koja će omogućiti masovniji uvoz američkog LNG-a.
Njen osnovni cilj je jasan – da se ruski gas postepeno izbaci iz evropskog energetskog sistema i zameni američkim tečnim prirodnim gasom. Ali iza retorike o „energetskoj slobodi“ krije se i ozbiljno pitanje — da li Evropa, a posebno Balkan, samo menja zavisnost od Moskve zavisnošću od Vašingtona?
Inicijativa je zvanično pokrenuta 28. aprila 2026. na samitu Inicijative tri mora u Dubrovniku, pod vođstvom američkog ministara energetike Krisa Rajta.
Ona nije jedan pojedinačni gasovod, nego politički i infrastrukturni okvir za izgradnju i proširenje cevovoda, LNG terminala i interkonekcija u regionu. Njen cilj je da američki LNG, koji stiže brodovima u grčke i hrvatske luke, bude regasifikovan i dalje transportovan severno — kroz Balkan, Mađarsku, Slovačku, Rumuniju, Moldaviju i eventualno Ukrajinu.
Šta inicijativa obuhvata
Osnovu čine tri elementa: američki LNG, luke i terminali za njegov prijem, te mreža gasovoda koja ga distribuira unutrašnjosti kontinenta. Grčka je u tom sistemu južna kapija, sa terminalom Revithoussa i plutajućim terminalom kod Alexandroupolisa, dok Trans-Balkanski gasovod predstavlja ključnu severnu rutu. Zanimljivo je da je taj istu gasovod ranije prevozio ruski gas, a sada se preusmerava za transport američkog LNG-a i azerbejdžanskog gasa.
Najkonkretniji projekat je Južna gasna interkonekcija između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja bi LNG sa hrvatskog ostrva Krk trebalo da dovede do BiH i dalje ka unutrašnjosti Balkana. SAD su podržale sporazum između Zagreba i Sarajeva, a američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy navodi se kao potencijalni investitor i izvođač. Time se direktno narušava dosadašnja zavisnost BiH od ruskog gasa koji stiže preko Srbije.
Ko je dosad potpisao?
Inicijativa ne funkcioniše kao jedan veliki zajednički ugovor, nego kao niz bilateralnih memoranduma i izjava. Prvi je potpisan između SAD i Hrvatske u Dubrovniku, 28. aprila 2026, čime je formalno pokrenut čitav okvir. Istog dana potpisana je i zajednička izjava SAD, Hrvatske i BiH o podršci Južnoj interkonekciji.
Kasnije je SAD potpisala memorandum i sa Mađarskom, 29. oktobra 2026, čime je okvir proširen i na Centralnu Evropu. Najnoviji korak je potpisivanje memoranduma između SAD i Crne Gore 18. novembra 2026. u Varšavi, čime se i Crna Gora formalno uključuje u američku gasnu mrežu u Evropi. Iako Inicijativa tri mora okuplja 13 zemalja, to ne znači da su sve već potpisale konkretan sporazum — radi se o postepenom širenju mreže.
Perspektiva projekta
Perspektiva je geopolitički velika, ali ekonomski neizvesna. Sa jedne strane, Evropa želi što pre smanjiti ruski uticaj, a EU je najavila zabranu uvoza ruskog gasa od 2027, što otvara ogroman prostor za alternativne dobavljače. Sa druge strane, američki LNG je skuplji od gasa iz cevovoda, a izgradnja novih cevi i terminala zahteva milijarde dolara i dugoročne ugovore o kupovini.
Do sada nisu potpisani obavezujući dugoročni ugovori sa Ukrajinom, Rumunijom i Bugarskom, što znači da projekat još uvek nema čvrstu ekonomsku osnovu. Kapacitet Vertikalnog koridora, koji trenutno unosi oko 50 američkih LNG brodova godišnje (standardni LNG tanker ima kapacitet od oko 174.000 kubnih metara tečnog gasa, što je oko 78.000 tona LNG), i dalje je nedovoljan za pokrivanje potreba zemalja koje će najviše osetiti prestanak ruskih isporuka. To znači da projekat ima političku podršku, ali još ne i potpunu ekonomsku održivost.
Ko je konkurencija
Najveći konkurent američkom gasu i dalje je ruski gas, koji i pored sankcija i političkog pritiska zadržava uticaj u delu Balkana i Centralne Evrope, naročito preko Turskog/Balkanskog toka, rute koja vodi od Turske do Bugarske, Srbije i Mađarske. Pored Rusije, konkurenciju čine i azerbejdžanski gas koji dolazi Južnim gasnim koridorom, kao i katarski i drugi globalni LNG dobavljači koji mogu ponuditi povoljnije cene.
Postoji i unutrašnja konkurencija — američke kompanije međusobno se bore za tržišni udeo, a lokalni akteri u Grčkoj i drugim zemljama pokušavaju da zaštite svoje interese. Na duži rok, najveću pretnju projektu predstavljaju obnovljivi izvori energije i energetska efikasnost, koji smanjuju ukupnu potrebu za gasom i time ograničavaju isplativost skupih infrastrukturnih ulaganja.
Zamenjuje li se jedna zavisnost drugom?
Ovo je centralno pitanje čitave priče. Američka inicijativa obećava slobodu od ruskog pritiska, ali istovremeno stvara novu, možda jednako duboku zavisnost — ovaj put od Vašingtona.
Od početka rata u Ukrajini i uvođenja sankcija Rusiji početkom 2022, SAD su postale najveći dobavljač LNG-a Evropskoj uniji. Samo u 2022. EU je uvezla više od 50 milijardi kubnih metara američkog LNG-a, što je skoro trostruko više nego 2021. godine.
U narednim godinama uvoz je ostao visok: oko 62 milijarde m3, pa 51, pa gotovo 100 u 2025., prema podacima IEEFA-e.
To znači da su Amerikanci samo EU (za celu Evropu, UK i Tursku bi računica bila još veća) od 2022. do 2025. ukupno prodali do 265 milijardi kubnih metara LNG-a, što je vrednost od oko 100 do 120 milijardi dolara.
Analitičari upozoravaju da dublje vezivanje Evrope za američki LNG može dovesti do „subordinacije“ Evrope prema SAD, jer Vašington dobija snažnu polugu uticaja kroz kontrolu nad snabdevanjem energijom.
To je posebno osetljivo na Balkanu, gde energetika uvek nije bila samo ekonomsko pitanje, nego i instrument geopolitičkog uticaja. Rusija je decenijama koristila gas kao sredstvo političkog pritiska, a sada SAD rade isto, samo sa drugim alatom — LNG-om i obećanjima o investicijama. Pitanje nije samo da li će ruski gas biti zamenjen američkim, nego da li će Evropa i dalje imati stvarnu energetsku suverenost, ili će samo promeniti gospodara.


